Nisam znala u što se upuštam, ali znala sam da idem u dobrom smjeru. Nisam mogla objasniti taj unutarnji osjećaj, glas koji je bio glasniji od sve buke koju sam nosila u sebi. 
Camino me godinama zvao. Nisam znala zašto, ali nisam ni puno propitkivala. Slijedila sam glas.
Pustila sam se avanturi. Pustila sam se koracima. Noge su me nosile, srce me vodilo. 
Već prvoga dana osvojili su me predivni vidici na Pirinejima. Ispred mene bila je planina koju moram prijeći, ali što sam se više penjala, krajolik me sve više osvajao. Okružena zelenom travom i životinjama koje slobodno pasu, imala sam osjećaj kao da me sve poziva da usporim, zastanem, upijem i svakim korakom budem prisutna.
I tada se sve nekako počelo slagati. Nisam morala znati što dolazi dalje. Bilo je dovoljno napraviti sljedeći korak. A možda najvažnije od svega - drugačijim sam očima gledala na dane koji dolaze, na kilometre koji me čekaju i na situacije koje su me zatekle. 
Bilo je dana kada su emocije preuzele cijelo moje biće, kao da su tražile da u koracima koji slijede puste svaku suzu i svaku bol. 
U trenucima kada je umor bio pretežak za nositi, sretala sam ljude i dolazila u mjesta koja su me toliko ispunila radošću, mirom i snagom da stignem do odredišta toga dana.
A onda je došla kiša.Satima sam hodala po kiši i kao da je cijeli put poprimio neku drugu dimenziju bezbrižnosti, lakoće i jednostavnosti. Nije bilo lako nositi kišu. Zavukla se u svaki dio moje opreme. Sve misli o težini, odustajanju i nelagodi prolazile su kroz mene. A onda se nešto promijenilo. Preoblikovale su se u smijeh i namjerno gacanje po lokvama. Osjećala sam kapljice kako klize niz moje lice i ispiru znoj koji se skupio kroz dan.
Camino je za mene bio lakoća, mir, povezanost i smisao. 
I sada shvaćam, kada sam sve pustila, moji su koraci bili lagani. Moje noge nisu nosile niti jedan žulj, a moja duša bila je puna.
To ne znači da neće biti teških dana. Hoće. Bilo ih je i na Caminu. Ali u njima sam pronašla smisao, a možda još važnije, pustila sam ih da budu dio moga puta, bez borbe s onim što se događa u meni. 
Možda se više moramo prepustiti svom glasu, svojoj unutarnjoj vodilji. Možda se upravo tamo krije lakoća s kojom možemo kročiti kroz ono što dolazi. 
Možda mi je danas baš potreban podsjetnik koliko je važno slušati glas svoga srca i pustiti se, čak i kada ne znam koji me koraci čekaju.  
Neka služi i tebi, dragi čitatelju.

Iva