Rujan ima neku posebnu čar - sa sobom nosi ugodnu tišinu i sporiji ritam. 
I sama priroda poprima drugačiju notu. Iako je sve još uvijek zeleno, kao da se nježnim koracima sprema u novi ciklus. Stabla polako ostaju bez plodova, dok u vrtovima beremo posljednji ljetni urod.
Ta nježnost i tišina posebno gode mome tijelu. Priroda još jače poziva u svoj svijet, a ja se odazivam na svaki njen poziv. 
Možda me upravo ti rujanski osjećaji vode u jedno dublje razmišljanje o čovjeku i njegovom odmaku od jednostavnosti i onoga gdje uistinu pripada - prirodi.
I dok prolazim hrvatskim selima, osjećam kao da sve staje. Sela u kojima je tek nekoliko naseljenih kuća, dok je većina na prodaju, ili se pak naziru moderne vikendice koje nude bijeg od gradskog života.
Ali, gdje je čovjek? 
Selima je odjekivao dječji smijeh, a pred kraj dana ljudi se su se okupljali ispred kuća, družili se i prepričavali događaje. Danas mnoga sela ožive tek vikendima, kada postaju mjesta mira i tišine za ljude željne odmora.
Nije li čovjek ipak dio prirode, a ne tek usputni prolaznik koji joj se povremeno vraća? 
Sela su nestala - jer su nestali ljudi. Ljudi su u gradovima - na betonu, u buci prometa i žurbi svakodnevnog života.
Pitam se, ako smo se toliko udaljili od prirode - mjesta kojem pripadamo, koliko smo se udaljili od sebe? 
Čujemo li vlastite potrebe? Znamo li što osjećamo?
Može li vikend-bijeg zaista utišati buku koju cijeli tjedan nosimo u sebi?
Priroda bi trebala biti naša svakodnevica, a ne mjesto na koje odlazimo kako bismo pronašli tišinu i mir. 
Nalazimo se u buci vlastitoga tijela, dok negdje duboko tragamo za svojom tišinom. Kada si posljednji put legla na travu i pogledala u nebo? Ili sjela uz stablo i naslonila se na njegovo deblo?
Možda ćeš nakon dugo vremena primjetiti mrava i pratiti ga do njegovog mravinjaka.
Što će se dogoditi ako se prepustiš širini prirode? Možda bar na tren nestane sve što te koči. 
Može li buka u glavi biti glasnija od bure i valovitog mora? Možda ćeš tada napokon čuti sebe.
I ne možemo baš sve promijeniti. Ali možda možemo uvesti neke nove načine da nam priroda postane bliža. I da postanemo bliži sebi - da više promatramo i osluškujemo i dopustimo sebi da dotaknemo vlastitu tišinu.
Možda baš rujan donosi priliku za neki novi i nježniji početak.

Iva

Ne moramo čekati vikend da bismo pronašli mir. Možemo početi malim korakom - trenutkom u kojem zastanemo, udahnemo i ponovno se susretnemo sa sobom.Ako osjećaš da ti takav prostor treba, više o individualnim susretima Tijela i prirode možeš pronaći ovdje.