“Udahni duboko. Ponovi. Nemoj stati, samo diši.”Prožima me strah. Kao da se uvukao u svaku poru moga bića. Pokušavam ostati prisutna i disati, stalno si ponavljajući korake kao da ih već nisam naučila. 
Strah - tu je, prisutan i stvaran. 
Ali, ovoga puta preuzimam vodstvo. 
Nježno mu kažem: “Sjedni pored mene. Vidim te. Ja ću te voditi.” 
Preuzimam kormilo unatoč strahu.
Zamišljam ga kako sjedi pored mene, s lijeve strane. Poput djeteta, noge su mu kratke pa ih njiše. Svako malo ga pogledam i nasmiješim mu se. Želim mu potvrditi da je siguran. Baš kao i kada dijete traži tvoj pogled i sigurnost u njemu.
Ovo je moj strah. Strah koji bi me povukao i vratio na sigurno. Ali ipak, svako malo proviri jer s njim ide i znatiželja. Nisu sami, ali često su u sukobu.
Ovoga puta odlučujem da sjede pored mene, kao djeca pored majke. Sigurni i zbrinuti. 
Svakoga puta iznova upadnem u njihovu priču, u promišljanje i osjećaj koji je često jači od mene. Moram zastati, osjetiti se i svjesno odabrati tko će ovoga puta voditi.
Sve su to moji dijelovi. Znatiželja koja je razigrana, ali i strah koji stalno upozorava i želi sve kontrolirati. I svaki dio želi biti zbrinut, siguran i voljen. 
Nisam svakoga puta ovdje za njih. Nekada ih ne čujem dovoljno dobro, a nekad život traži moju prisutnost negdje drugdje. 
Zanimljivo je da ne odustaju. Traže me dok se ne javim. A kada sjednem s njima, nastupi neopisiv mir. Tišina u kojoj mogu tako lagano disati.
I zapravo je vrlo jednostavno, ali put do mira ponekad izgleda kao labirint u kojem se često umorim tražeći onu pravu stazu. 
Moram se svakodnevno podsjećati slušati i osjećati sebe. A kada to činim redovito, svaki novi poziv straha dočekujem drugačije.Zastanem i udahnem. I ponovno preuzmem kormilo.

Iva