Zašto Camino nije samo put
Toliko sam se veselila tim ranim jutrima, svitanju sunca i novim koracima. Kao da je svaki dan bio novi početak i nova staza, iako smo već danima koračali predivan Camino i svakim danom bili sve bliže dalekom Santiagu.
I dok pišem ovaj tekst osjećam kako mi cijelo tijelo prožima osjećaj uzbuđenja i iščekivanja. Primjećujem kako je to jedno od onih iskustava koje se urezalo u cijelo moje biće i kada se poželim vratiti u ta sjećanja tjelesni osjećaj je toliko živ, kao da ga iznova proživljavam.
Takva iskustva su ono što ćemo zauvijek nositi, ona nas oblikuju i mijenjaju.
Dan smo započinjali zorom. I dok smo koracima već ugrijali tijelo zastali bismo kako bi dočekali prve zrake sunca i pozdravili novi dan. Izlaskom sunca postavljala sam malu i jednostavnu namjeru za taj dan, osjetila zahvalnost za novi početak i krenula radosno nepoznatom i novom stazom sa željom da me prati ljepota i lakoća novoga puta.
Često sam se pitala može li dan u običnoj svakodnevici započeti upravo ovako - sa zahvalnošću, lakoćom i postavljenom namjerom koja će pratiti svaki korak koji vodi u neizvjesnost novoga dana.
Volim reći da je Camino jedan čaroban balon u kojem putuješ. Moji koraci bili su lagani, staza okupana prirodnim ljepotama, a ljudi topli i otvorena srca.
Shvatila sam kako je upravo to bio nedostatak moje svakodnevice koja se često pretvarala u moranje, obaveze i juranjavu. Mjesta za stati, osluhnuti, osjetiti ili samo biti jednostavno nije bilo.
Osjećala sam kako mi život curi kao pijesak kroz prste dok sam se nalazila na mjestima kojima ne pripadam, uz ljude koji nisu moji, u tempu koji ne prati ritam moga tijela.
Na Caminu shvaćam da ne živim život kakav bih htjela, da moram usporiti, stati, disati…
Camino me naučio da pratim male radosti - da ustajem rano i svakoga jutra gledam izlazak sunca, udahnem, osjetim tijelo i zahvalnost koja me prožima. Da postavim namjeru i dozvolim si primjetiti kako me život podržava kroz nju.
Camino me naučio da pratim svoj ritam i svoje tijelo. Da koraci budu samo moji, da nigdje ne žurim i predahnem onoliko puta koliko me tijelo traži.
Camino me naučio da promatram - prirodu, ljude, ali i svoj unutarnji svijet. Naučila sam svaku emociju pustiti kroz tijelo, kroz korake, kroz suze i smijeh.
Camino me podržao da otvorim srce, upoznam nove ljude i podijelim svoju istinu.
Camino me naučio da slavim male pobjede svakoga dana. Svoje kilometre, nova poznanstva, dublji zaron u unutarnji svijet i uvide.
Camino me naučio puštati i praštati. Puštati svakoga da korača svojom stazom i da ju sa prisutnošću i zahvalnošću dijelim do raskršća, a potom možda i do novog susreta. Naučio me praštati sve ono što je propušteno, previše izrečeno i nedovršeno.
Camino je mnogo više od samih koraka. On je povratak kući, svom domu, svom srcu, svom tijelu.
Vodi te prekrasnim krajolicima, upoznaje s ljudima, pomiče ti granice i pušta te da bez straha zaroniš u prostranstava svog unutarnjeg svijeta.
Camino me naučio mijenjati sve ono što mi više ne služi i što više nije moje. Naučio me biti u prisutnosti sa svime što jest oko mene i u meni.
Camino nije samo put, on je povratak sebi.